CENTAR ZA HIPNOTERAPIJU, MEDICINSKU HIPNOZU I KOMUNIKOLOGIJU
ZANIMLJIVOSTI
Hipnoterapija, medicinska hipnoza i komunikologija
Zanimljivosti iz svijeta hipnoterapije, medicinske hipnoze i komunikologije...
POVIJEST
| Sama hipnoza je stara koliko i čovječanstvo. Najstariji poznati kulturni narod zemlje, Sumerani, poznavali su hipnozu i služili se njome već u 4. tisućljeću pr.n.e. Već su u ona vremena svećenici – liječnici pomoću hipnotičkih sugestija liječili bolesnike u snu, o čemu postoje i zapisi. Već tada su bila poznata tri osnovna stupnja hipno stanja: laka, srednja i duboka hipnoza, koje i danas poznajemo. Primjenu hipnoze u terapijske svrhe poznavali su i egipatski, grčki i rimski svećenici – liječnici, a jednako tako i perzijski magi, te hinduistički jogi. Sve do sredine 6. stoljeća n.e. hipnoza se koristi u obliku tzv. hramskog sna. Potom kršćanski svećenici preuzimaju naslijeđe hramskih svećenika postižući čudesna izliječenja. Početkom 16.stoljeća Paracelzus naučava da je za svako izliječenje važan tzv. unutrašnji liječnik. Prvu znanstveno obrađenu pojavu hipnoze opisao je 1646. god. isusovac A. Kircher u svom djelu Eksperimentum mirabile! Moderna povijest hipnoze započinje s bečkim liječnikom F. A. Mesmerom (1734 – 1815) koji se smatra osnivačem hipnoterapije. Godine 1775. Mesmer obavještava sve glasovite akademije u tadašnjoj Europi o svojoj teoriji u 27 poučaka, te daje inicijativu da se hipnoza ispita i na međunarodnom polju, čime postaje avangardista moderne psihoterapije. Termin hipnoza, što prema gr. riječi hypnos znači san, uvodi početkom 19. stoljeća engleski liječnik James Braid, koji 1842. godine izdaje svoje glavnio djelo Neurohipnologija. Kao oftamolog bezbolno je izvodio operacije na očima, zahvaljujući hipnoanesteziji, naime u ono vrijeme narkoza je još potpuno nepoznata. Znanstvena primjena hipnoze započinje njenim uvođenjem na medicinsku kliniku u Nancyju za što je zaslužan profesor H. Bernheim (1843 – 1917) i dr. A. A. Liebeault, osnivači tzv. nansijske škole čiji je učenik bio i slavni S. Freud, otac psihoanalize, te ljekarnik E. Coue (1857 - 1926) koji razvija nauku o autosugestiji i autohipnozi. Istovremeno u Parizu, prof. neurolog J. M. Charcot (1825 - 1894), šef čuvene bolnice La Salpetriere, osniva tzv. parišku školu hipnoze. Ruski istraživač J. P. Pavlov (1849 - 1936) dokazuje da su hipnoza i sugestija potpuno normalne i uobičajene životne pojave te time skida veo tajnovitosti s termina hipnoze razvijajući nauku o uvjetovanom refleksima, čime se uspjelo istražiti neka područja ljudske podsvjesti, prvenstveno automatizirane mehanizme više i najviše djelatnosti živaca. Njemački liječnik i prof. A. Brauhle održava u periodu od 1929. do 1945. god. više od tisuću hipnotičkih demonstracija koje dokumentira i znanstveno obrazlaže u brojnim djelima. I danas najveći broj znansveno obrađenih radova o hipnozi i hipnoterapiji dolazi sa područja Njemačke i Austrije, a potom SAD-a i Australije. |
 |
